Književniku Vladanu Matijeviću uručena Nagrada „Ramonda serbika“

972

Književniku Vladanu Matijeviću  uručena je Nagrada „Ramonda serbika“ koju dodeljuje Književna kolonija Sićevo, pod pokroviteljstvom Grada Niša, za celokupno književno delo i doprinos srpskoj književnosti i kulturi.

Nagrada je uručena 20. septembra, u Gradskoj kući u Nišu, a Matijević je tom prilikom održao besedu  „Nadeždine boje“, u kojoj je govorio o slikarki
Nadeždi Petrović, na čiju inicijativu je 1905. godine u Sićevu, živopisnom selu udaljenom šesnaest kilometara od Niša, osnovana prva likovna kolonija na Balkanu.

Matijević je u besedi posebnu pažnju posvetio trenucima koje je Nadežda Petrović proživela u Veneciji i onim u Valjevskoj bolnici, gde je lečeći ranjenike umrla.

NADEŽDINE BOJE

Nikada nisam bio u Veneciji, ali sam još u detinjstvu čuo za ime tog grada na vodi. Majka se iz nje vratila i donela suvenir, gondolu od plastike. Uključila ju je u struju i raznobojne sijaličice su zasvetlele. Pod baldahinom je sedeo zaljubljeni par, do nepristojnosti pripijen, a na sredini je stajao visoki veslač mršavog stasa, sav u crnom. I dok je pola SFRJ posedovalo gondolu sa balerinom, koja se uz mehaničku muziku iz crne kutije u malim trzajima lagano okretala, zbog majčine želje da malo ušpara, naša kuća je imala nemu gondolu bez zanosne devojke u kratkoj beloj haljinici. Mnogobrojne razglednice sa Duždevom palatom ne bi povratile moje poverenje u majčin dobar ukus, da se na jednoj nije nalazio plato ispred Crkve Svetog Marka, po kojem je između vidno srećnih ljudi skakutalo na stotine golubova.
Nekoliko godina kasnije, izgnanik iz Sovjetskog Saveza Josif Brodski prvi put je šetao tim platoom. Brodski, u zemlji komunizma osuđivan zbog besposličarenja i parazitizma, a sa adresom u Njujorku uvaženi pesnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, zaljubio se u Veneciju i čitavog života se u nju vraćao. Uvek zimi, jer lepota, napisao je on, na niskim temperaturama jeste prava lepota. Kada je sredinom devedesetih preminuo, po poslednjoj želji Brodskog, njegovi posmrtni ostaci su preneti iz Amerike na groblje San Mikele u Veneciji. U svojoj knjizi eseja Vodeni žig, Josif Brodski se osvrnuo i na gondole. Zapazio je da se u njima više ne voze oni zbog kojih su one smišljene, mladi zaljubljeni parovi. Za mlade su one postale preskupe, pa se u gondolama mogu videti uglavnom oronuli muškarci i klimakterične žene, koje se upinju da što više liče na Juliju iz Verone. Ovo je moja pretpostavka, ne kriviti Josifa Brodskog i za muški šovinizam.

Kada je Nadežda Petrović bila u Veneciji, iz visokih dimnjaka, koji su se te 1914. godine još uvek mogli videti po obodima grada, vio se crn dim. Vožnja gondolom nije bila nedostižna običnom svetu, pa ni za slikarku iz Srbije, koja se njome vozila sa mlađim bratom Rastkom. Šesnaestogodišnji dečak je ćutao i širom otvorenih očiju gledao oko sebe. Visoki mršavi gondolijer je polako veslao, za pojasom mu je bio mali bodež. Napred se nalazio fenjer, tu su bili i nemarno smotan dugački konopac i izobijana metalna posuda. Ni u toj, kao ni u gondolama koje su promicale mimo njih nije bilo balerine. Jedan starac u prugastoj majici ponosno je sedeo u novom čamcu, stiskao je dva vesla i iz sveg glasa pevao O, sole mio.
Nadežda je tog dana, u prepodnevnim časovima naslikala ulje na kartonu, nevelikih dimenzija, i bila sigurna da je stvorila vredno delo. Nazvala ga je Fasada crkve sv. Marka u Veneciji. Iako se malo likovnih znalaca u Srbiji pozitivno izjašnjavalo o njenim radovima, nije više sumnjala u kvalitet svojih slika. Bila je u pravu, koju deceniju kasnije tom delu niko neće osporavati vrednost. U pravcu kljuna gondole, kojom su Rastko i ona plovili, nalazilo se Ostrvo mrtvih. Nadežda nije znala ime ostrva, ali njeno raspoloženje bilo je u skladu s njim, jer su se od carske Vijene sve glasnije čuli ratni bubnjevi. Novi pogrom srpskog naroda bio je neizbežan, čitava zemlja mogla je pozajmiti ime, ako ne od tog ostrva, a ono od najpoznatijeg venecijanskog mosta.

Ljubav koju je osećala prema domovini dok je u Minhenu učila školu – i pisala oh, kako bih te zagrlila Beograde beli – godinama se samo uvećavala. Brojne muke, nerazumevanje i podsmeh na koje je često nailazila u Srbiji, nisu uticali na njen patriotizam. Ljubav umetnika prema rodnoj grudi često je nepojmljiva i obično veća od zala kojima uskogruda sredina umetnika za života dariva. Pesnik Josif Brodski bio je izložen represiji KGB-a. Bio je i u zatvoru, i u zatvorskoj ludnici, i deportovan je na sever, na kraju je i proteran iz države. Možda Venecija jeste najlepše mesto na zemlji, i možda je Brodski zato tražio da bude sahranjen na njenom groblju, a možda je pak želeo da bude upokojen tu jer ga je Venecija zimi podsećala na rodni Petrograd?

Nadežda Petrović je u Veneciji obilazila galerije, muzeje, koncertne dvorane… Već navikla na smrad ustajale vode, vlagu i brojne komarce, uživala je u karnevalima, u vatrometima, u osmesima Latina… Tanki šal, kojim je bila zaogrnuta dok se u tišini vozila venecijanskim kanalom, krajem je upao u mutnu vodu i ona ga je uvrtala i cedila. Nadeždine probleme sa šalom posmatrao je beli golub, klatio se i nevešto održavao da ne padne. U Veneciji, prepunoj ptica različitih boja i poverenja prema ljudima, on je sleteo na dobro poznati, u obliku šestozubog češlja metalni pramac gondole. Nadežda mu se osmehnula i odlučila da prekine boravak u Italiji i vrati se u Srbiju, na nestajanje ugroženu. Bila je sigurna da je taj golub doleteo iz njene siromašne zemljice, i da u tom rajskom mestu sa oko četiri stotine pedeset palata i četiri stotine kamenih mostova, nju traži i poziva nazad.

Nedugo posle vožnje gondolom već je bila u poljskoj bolnici. Topovi su gruvali, zemlja se tresla; na venecijansko staklo, ogledala i maske zaboravila je. Zapah krvi i gnoja je pritiskao, njena bolnička uniforma bila je obojena u tamnocrvenu boju. Jedan vojnik je bio u samrtnom ropcu, drugi je strašno krkljao, jednom je gangrena zahvatila noge, drugog je tresla groznica, ona je trčala od jednog do drugog. Jedan je bio bez ruke i noge, drugi bez obe noge, jedan je bio bez lica, drugom je ispao drob, ona je trčala od jednog do drugog. Jedan je jaukao, drugi dozivao majku, jedan je psovao život i sudbinu, drugi je kleo kralja i cara, ona je trčala od jednog do drugog i znala da najviše pate oni što ćute, pa je trčala i njima da pomogne. Svojoj porodici je pisala da su borbe strašne, očajničke, da se vode na istrebljenje, da je u nekim četama od 450 ljudi ostalo 120, da je za četiri dana u bolnicu prispelo četiri hiljade ranjenika. Kada je jednog dana u velikom šatoru videla dvadeset teško ranjenih oficira plakala je, jaukala i kukala. Na smrt ranjeni, obogaljeni ratnici su stiskali zube i nju tešili, gospođice Nadežda, daće Bog, istrajaćemo, pobedićemo…

Vazduha je ponestajalo, boje su se uskovitlale. Nisam rekao da se najpoznatiji most u Veneciji zove Most uzdaha, i verovatno sam još mnogo toga važnog zaboravio, ali nešto ću valjda i kazati, podupret podacima i slutnjama. Nadežda je pomagala ranjenicima, Srbiji je pomagala da opstane, pritom je svaki predah koristila da slika, ne bi li i u tim teškim uslovima iznova ispoljila svoj talenat, pomažući tako i budućoj Srbiji da se u danima koji će doći svrsta u umetnički zrele zemlje. Na njenom štafelaju jedna za drugom nastajale su slike, vreme će pokazati, za srpsku kulturu od neprocenjive vrednosti. Jednog martovskog dana, na kartonu dimenzija 46×49 cm, naslikala je svoje poslednje remek-delo Valjevsku bolnicu. I vidim je smrtno obolelu od pegavog tifusa, kako sa svojim starim prijateljem Brankom Popovićem, od iste pošasti bolesnim, pije rakiju do kasno u noć i razgovara o modernom slikarstvu, ne skrivajući da je zadovoljna životom i svojim postignućima.

Neki podaci u ovoj priči su neprovereni, pojedine tvrdnje nisu bespogovorno tačne, ali suština je, mislim, osvetljena. Nadežda Petrović se snagom mišica, ne žaleći život, borila za slobodu svoga naroda, i svim srcem se borila za slobodu likovnog izraza, jer želela je da srpska umetnost postane deo savremene evropske umetnosti, da ne zaostaje za njom. Svojim radom je očitovala da slika ne treba da liči na fotografiju, da priča ne treba da liči na dokument, a zarad toga da se u njima prikaže ono što je skriveno, ono što je važno, ono zbog čega živimo. Iako se na kraju ovog teksta proziri moja tendencioznost, ja govorim istinu: boje na fasadi velelepne Crkve Svetog Marka u Veneciji tamne su, i nebo iznad prelepih kupola je hladno plavo, a boje poređanih šatora u dvorištu valjevske bolnice, u kojima nesrećni srpski mladići umiru, i boje predela okolo šatora, tople su i svetle. Žute, oker i narandžaste, sa dosta bele, one što je čista poput perja sa grudi goluba.

Žiri u sastavu  Zvonko Karanović, predsednik (laureat Nagrade  „Ramonda serbika“  za 2018. godinu), Radosav Stojanović, član i Velibor Petković, član, doneli su 8. avgusta 2019. godine u prostorijama Niškog kulturnog centra jednoglasnu odluku  da se ovogodišnja Nagrada „Ramonda serbika“ dodeli Vladanu Matijeviću.

Nagrada se dodeljuje 25. put i biće uručena laureatu tokom trajanja ovogodišnje Književne kolonije Sićevo, na svečanosti u Gradskoj kući u Nišu 20. septembra.

Imajući u vidu značaj Nagrade  „Ramonda serbika“  koju Književna kolonija Sićevo dodeljuje od 1995. godine (prva Kolonija održana je 1991.), žiri je razmotrio sve autore koji svojim opusom zavređuju da se nađu u krugu kandidata za ovo visoko priznanje. Polifonijski dijalog o dosadašnjim laureatima i piscima čije celokupno delo predstavlja izuzetan doprinos srpskoj književnosti, a još nisu ovenčani „Ramondom Serbikom“, doveo je do imena pisca čije je delo neosporno veliko – Vladana Matijevića.

Romanom „Časovi radosti“ (2006) Matijević se predstavio u novom svetlu i pokazao kako savremena erotska književnost može da nadmaši klasičnu, o čemu se hvalospevima izjasnila francuska i španska književna kritika. Pisac se zatim okušao u pisanju drama, a rezultat su „Žilavi komadi“ objavljeni 2009. godine.

Povratak romanu doneo je „Vrlo malo svetlosti“ (2010), delo za koje je pobrao najviše nagrade:“Meša Selimović“, „Borisav Stanković“ i „Isidora Sekulić“. Istražujući žanrove, Matijević se okrenuo esejistici, a rezultat tog pristupa je knjiga „Memoari, amnezije“ (2012), nagrađena „Kočićevim perom“ i nagradom „Kočićeva knjiga“.

Priče objavljene pod naslovom „Pristaništa“ (2014) donele su mu dve značajne nagrade: „Stevan Sremac“ i „Danko Popović“. Pre tri godine Matijević je objavio roman „Susret pod neobičnim okolnostima“ (2016), a njegova književna radionica u budućnosti će čitaocima sigurno doneti nova, iznenađujuća „zadovoljstva u tekstu“.

Nagrada „Ramonda Serbika“ samo je „besmrtni cvet u kruni“ priznanja za književno delo neprolazne vrednosti, a o ličnosti i stvaralačkom „vjeruju“ Vladana Matijevića najbolje svedoči njegova autorefleksija: „Umetničko stvaranje, pisanje posebno, nije sportsko takmičenje koje čoveka obavezuje na sve bolje rezultate. Da bi se od njega živelo mora se misliti na tiraže i objavljivati bar jednom godišnje. Ja to ne mogu. Živeo sam za pisanje, ali ne i od njega, i ne vidim kako bi se to moglo promeniti?! To je moja sudbina.“

Srećna sudbina srpske književnosti je što ima pisce poput Vladana Matijevića.