Festival BLISS u Gornjem Milanovcu

417

Povodom 115 godina od rođenja Dmitrija Šostakoviča (1906 – 1975), jednog od najvećih kompozitora 20. veka, Ansambl “BLISS” u sastavu: Bojana Đolović – violina, Jovan Tešić – violina, Aleksandra Bengin – violončelo, Milan Janković – violončelo i Milica Predolac – klavir, u saradnji sa fantastičnim solistima i gostima: Sašom Mirkovićem – viola, Stevanom Spalevićem – klavir, Aleksandrom Arsićem – truba i Nemanjom Živanovićem  – viola 9. 10. i 12. jula 2021. godine održaće niz koncerata u Gornjem Milanovcu u okviru Četvrtog festivala kamerne muzike. Nastupi će biti od 20 sati u velikoj sali Kulturnog centra (9. i 10. jul), odnosno u bašti kafea “Servis” (12. jula). 

 

Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič (rus. Дми́трий Дми́триевич Шостако́вич, Sankt Peterburg 12./25. septembar 1906 — Moskva, 9. avgust 1975) je bio ruski kompozitor koji je stvarao za vreme Sovjetskog Saveza. Stvarao je u doba režima Josifa Staljina i imao složen odnos sa sovjetskom vladom, tako da je pisao himne vlasti, ali se trudio i da ostane na distanci od komunističkog sistema, pretrpevši pritom dve javne osude svoje muzike, 1936. i 1948, te povremeno zabranu izvođenja njegove muzike. Uprkos svemu ovome, Šostakovič je i dalje bio najpopularniji i najbolji sovjetski kompozitor svog naraštaja i primio je mnoge nagrade, a služio je i u Vrhovnom Sovjetu.

Nakon razdoblja pod uticajem Prokofjeva i Stravinskog (1. simfonija), Šostakovič prelazi na modernizam(2. Simfonija i Nos), a zatim razvija hibridni stil u Ledi Magbet Mcenskog okruga i u nesrećnoj 4. simfoniji. Hibridni stil je obuhvatao razdoblja od neoklasicizma (sa uticajem Stravinskog) pa do postromantizma (sa uticajem Malera). Njegova tonalnost često je uključivala upotrebu modaliteta i nekih neoklasicističkih harmonija a la Hindemit i Prokofjev. Njegova muzika redovno koristi snažne kontraste i elemente groteske. Šostakovič se ponosio svojom orkestracijom koja je čista i dobro osmišljena. Deo Šostakovičeve muzike duguje više Maleru i Rimski-Korsakovu. Njegovim najvećim delima generalno se smatra njegovih 15 simfonija, kao i 15 gudačkih kvarteta, koji važe za najlepše primere kamerne muzike 20. veka. Ostala dela uključuju opere, 6 koncerata i veliki broj filmskih kompozicija. Dejvid Fening u Grouv Rečniku muzike i muzičara piše:[1]

Između sukobljenih pritisaka zvaničnih zahteva, masovnih patnji njegovih sunarodnika, i njegovih ličnih ideja humanitarne i javne službe, uspeo je u stvaranju muzičkog jezika kolosalne emotivne moći.

Šostakovič je pored Igora Stravinskog i Sergeja Prokofjeva jedan od najznačajnijih ruskih kompozitora 20. veka. Bio je izuzetno produktivan i mnogostran. Poznati čelista Mstislav Rostropovič za njega je rekao: „Da bismo ponovo iskusili istoriju naše zemlje od 1930. do 1970, treba čuti simfonije Šostakoviča“. Simfonijska dela Šostakoviča još je nazivao: „Skrivena istorija Rusije“.