Lukić – Udvostručeni prihodi u Institutu za voćarstvo

1766

ČAČAK – Ukupan prihod Instituta za voćarstvo u odnosu na 2014. godinu veći je za 84% zaključno sa 2017. a ove godine očekujemo da bude preko 100% i zahvaljujući tome smo 15 miliona dinara investirali u opremu za naučno-istraživački rad, nabavku mehanizacije, vozila, rekonstrukciju zgrade, opremanje laboratorijskih prostora, klimatizaciju i uređenje dvorišta jer naša ustanova treba da izgleda reprezentativno, izjavio je danas za info-lider direktor Milan Lukić.

Prema njegovim rečima, čačanski Institut za voćarstvo godišnje proizvede oko 100 hiljada drvenastih i od 150.000 do 200.000 jagodastih vrsta voća. Potražnja za sadnicama maline je ove godine jako slaba za razliku od nekih prethodnih kada se prodavalo i do 200 hiljada, a cene svog sadnog materijala nisu promenjene već nekoliko godina.

„Kada je u pitanju malina, imali smo izvoz u Tursku, ali i bivše zemlje SFRJ. Pored konvencionalnih pokrenuta je i organska proizvodnja sadnica „crvenog zlata“ i tu imamo ugovoren posao sa jednom kompanijom, dakle, siguran plasman. Upravo razmatramo preradu jagodastih vrsta voćaka, maline, kupine, jagode i ribizle odnosno da ih sušimo, proizvodimo džemove, sokove, rakije i da uradimo kalkulaciju, odnosno da sagledamo odnos cena između prerađenog i neprerađenog voća“, kaže Lukić, podsetivši da je otkupna cena maline bila veoma niska.

On dalje navodi da je došlo do poremećaja na tržištu poslednjih godina, zasadi „crvenog zlata“ su podizani tamo gde ne postoje ni minimalni uslovi za proizvodnju, pa su se sušili.

„Nismo sami na tržištu, uprkos tome što je kvalitet srpske maline neprikosnoven. Pored toga, pojavili su se i drugi proizvođači sa daleko nižom cenom. Na evropskom tlu postoje kupci koji hoće da plate kvalitatan proizvod, ali ne više nego neki drugi plod „crvenog zlata“ koji zadovoljava njihove standarde“, istakao je direktor i ukazao da treba dopuniti ponudu kada je u pitanju proizvodnja maline, ali i iznaći nova tržišta gde možemo biti konkurentni.

U 2018. godini je bila velika potražnja za sadnicama leske i šljive. Institut proizvodi sve sorte šljiva -„čačansku rodnu“, „čačansku lepoticu“, „stenlej“, „valjevku“, ali i neke nove poput „timočanke“ i „boranke“. Veliko interesovanje kupaca vlada za sadnicama „nade“, ali će moći da ih pazare u ovoj ustanovi sledeće godine.

„Istakao bih da su dve nove sorte ovog voća priznate u 2018, a to su „dina“ i „petra“, međutim u ponudi će se naći 2020. jer je neophodno da se stabla razviju do odgovarajućeg nivoa“, objasnio je Lukić.

Kada je u pitanju proizvodnja leske, Institut sarađuje sa zastupničkom kućom kompanije „Ferero“ i ima, ocenjuje, kvalitetne sadnice sorti „tonda djentila dela lange“, „tonda djentila romana“. One su, kako kaže, najtraženije ne samo u Italiji već širom Evrope.

„U Srbiji je generalno veliko interesovanje za sadnicama ovog jezgrastog voća, a na području Moravičkog okruga za površine od 20 do 50 ari“, precizirao je Lukić.

Najznačajniji rezultati naučno – istraživačkog rada su nove sorte stvorene tokom ove godine to su dve sorte, šljive, 2017. tri višnje i po tome je ova ustanova poznata, ne samo u Srbiji, već širom sveta.

„Imajući u vidu da u pređašnjih 10 godina imamo priznatih 20 sorti voćaka, to je pokazatelj da idemo u dobrom pravcu. Ono što nam nedostaje je njihova komercijalizacija jer je za marketing i promociju neophodno mnogo novca“, rekao je Lukić, dodajući da će na današnjem skupu na Jahorini promovisati naše nove sorte, a za 15 dana u Plovdivu.

„Na taj način radimo komercijalni deo. Takođe, realizujemo projekte Ministarstva prosvete i nauke, u ovom momentu tri tehnološka i jedan inovacioni. Pripremamo jedan međunarodni poduhvat u okviru programa Horizont 2020 u koji su uključene četiri zemlje i nadamo se da će biti dobro ocenjen i ući u realizaciju“, izrazio je očekivanje direktor ove čačanske ustanove.

On smatra da je veoma važno što su dr nauka Instituta u Čačku počeli da rade klonsku selekciju autohtonih sorti šljive.

„Svedoci smo da plodova „crvene ranke“ i „okruglice“ ima vrlo malo, ali i kloniranih, pa nam je cilj da izdvojimo najbolje od ove dve sorte i uključimo u postupak sertifikacije. Tako ćemo početi zasnivanje matičnih zasada i proizvodnju sadnica autohtonih sorti jer je to apsolutni trend ne samo u Srbiji, već u svetu“, ocenio je Lukić, ističući da je veoma važno očuvanje genofonda jer od ove dve sorte ne postoje bolje za proizvodnju rakije.

Prema njegovim rečima, plodovi „stenleja“, koji je šezdesetih godina ušao u Srbiju, su bili daleko krupniji nego sada zbog dugogodišnjeg izrođavanja i mutacija kod stabala, pa je neophodno uraditi klonsku selekciju.

„Ova sorta šljive sada rađa daleko sitnije plodove od izvornih. Dakle, od starih stabala „stenleja“ moramo izdvojiti najbolje, taj postupak smo otpočeli, vršimo testiranje, pa ćemo odvojiti najkvalitetnije klonove koji nisu zaraženi virusom šarke i sprovesti zasnivanje matičnih zasada“, najavio je direktor.

Radovi dr nauka ove ustanove se objavljuju u domaćim i stranim časopisima, a kriterijumi resornih ministarstava i drugih relevantnih institucija nisu ni malo blagi, ali Institut raspolaže veoma stručnim kadrom.

„Za troje naših istraživača je pokrenut postupak u više zvanje. Od nas, kao ljudi koji se bave istraživanjima u oblasti biotehničkih nauka traže da imamo i tehnološka rešenja za konkretne probleme u voćarskoj proizvodnji“, kaže Lukić.

Kao primere navodi unapređenje tehnologije gajenja šljive, gustu sadnju, način rezidbe, ali i drugi postupak – utvrđivanje tačnih oprašivača za komercijalno najznačajnije sorte trešnje.

„U prethodnom periodu je bilo velikih problema u proizvodnji ove vrste voća, prinos je bio nizak, a razlog je to što nije bilo dobre sortne kompozicije. Upravo zahvaljujući metodama reproduktivne biologije u našoj ustanovi došli smo do podataka o kompatibilnosti sorti. Takođe, prednjačimo u proizvodnji sadnog materijala maline, metodom kulture tkiva. Razlog leži u ljudskim kapacitetima, ali i opremi koju posedujemo. Možda smo i jedini u Srbiji koja se time bavi, pored komercijalnih, manjih laboratorija“, ukazao je Lukić.

Institut za voćarstvo je bio u velikim finansijskih problema početkom 2015. godine, zbog tri neisplaćene plate zaposlenima, obaveza prema dobavljačima što je iznosilo oko 20 miliona dinara, međutim, veoma brzo su gubici sanirani i već početkom naredne je na tom planu usledila konsolidacija.

„Sve smo to uspeli, prepoznavši našu potrebu a to je da rezultati naših istraživanja budu direktno primenljivi u praksi, što je jedan od strateških ciljeva Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja. Moramo realizovati aplikativne projekte, jer nauka samoj sebi nije cilj, ukoliko je nemprimenljiva. Krenuli smo sa realizacijom tih poduhvata pa je od 2015. godine do sada je realizovano preko 30 kod Ministarstva poljoprivrede, brojnih kompanija, ali fizičkih lica koja su imala interes da formiraju velike zasade“, naglasio je direktor.

U tekućoj godini ova ustanova ima šest planiranih projekata, od kojih su 2 odobrena, a za sedam dana će aplicirati za sredstva u iznosu 30 miliona dinara. Oni se tiču ispitivanja kvalliteta zemljišta na različitim područjima – uglavnom Zapadne Srbije i preporuka za gajenje pojedinih vrsta voćaka.

„Naš cilj je zapravo preduzimanje mera za popravku zemljišta kako bi gajene kulture dale visoke prinose. Ništa manje značajan projekat je vezan i za klimatske činioce. Moramo pozicionirati određene vrste voćaka tamo gde će dati maksimalan rod i kvalitet ploda„, zaključio je Lukić.

Čačanski kraj je od davnina poznat kao izrazito voćarsko područje. U njemu su još u doba Nemanjića gajene razne sorte jabuka, krušaka, šljiva, pa čak i pitomog kestena. Stoga nije slučajno što je na mestu sadašnje lokacije Instituta još 1898. godine formiran Voćno-lozni rasadnik, među prvima u tadašnjoj Kraljevini Srbiji. Osnivanjem ovog rasadnika voćarstvu u ovom kraju je počela da se posvećuje veća pažnja, što je uticalo da se u proizvodnju uvode novije, bolje i produktivnije sorte voćaka. Takođe, sa formiranjem rasadnika, u zasadima su počele da se primenjuju odgovarajuće mere nege.

U Čačku je 1932. godine održan Prvi kongres voćara Jugoslavije, na kome su voćari iz Čačka i okoline pokrenuli inicijativu da se u našoj zemlji formira neka ogledno-istraživačka voćarska organizacija, koja bi na naučnoj osnovi radila na unapređenju jugoslovenskog voćarstva. Ovaj predlog je realizovan tek 1937. godine osnivanjem Državne ogledne voćarske stanice u Goraždu, kao središtu tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Prvi saradnici ove institucije bili su Čačani: inž. Milisav Gavrilović i inž. Gvozden Majstorović.

Po završetku Drugog svetskog rata, promenom društvenog uređenja, počelo se sa osnivanjem naučno-istraživačkih voćarskih organizacija u vidu zavoda ili oglednih voćarskih stanica. Među prvima u zemlji, a na predlog inž. Milisava Gavrilovića, upravnika Voćnog rasadnika, Ministarstvo poljoprivrede NR Srbije je svojim rešenjem broj 21867 od 17. jula 1946. godine osnovalo Zavod za voćarstvo i preradu voća, sa zadatkom da rešava osnovnu problematiku iz oblasti proizvodnje, zaštite i prerade voća, a posebno iz oblasti proizvodnje sadnog materijala voćaka. Po osnivanju zavoda, Ministarstvo poljoprivrede NR Srbije je osnovalo četiri stanice i to u Prokuplju, Novom Pazaru, Valjevu i Grockoj. Ove stanice su bile pod stručnim nadzorom Zavoda za voćarstvo u Čačku koji je svoju istraživačku delatnost sprovodio na terenu preko njih, što je i rađeno do njihovog ukidanja 1955. godine.

Radi stvaranja trajnijih uslova za solidniji rad na naučno-istraživačkim zadacima iz oblasti voćarstva Zavod za voćarstvo je već od 1948. godine počeo intenzivno da radi na prikupljanju i kolekcionisanju voćnog sortimenta svih umereno-kontinentalnih voćaka. Sorte i podloge su prikupljane kako sa teritorije Jugoslavije, tako i iz inostranstva. Najveći broj voćnih sorti je prikupljen iz sledećih organizacija i čuvenih voćara tog vremena: Srednje poljoprivredne škole u Bukovu kod Negotina;
Ogledne voćarske stanice u Goraždu; Kolekcionog zasada Đure Nikolića, naprednog poljoprivrednika iz Guglja kod Požege;
Ogledne voćarske stanice u Nju Džersiju, SAD (New Jersey, USA), uglavnom preko inž. Mehmedalije Fazlagića iz Goražda;
Visoke poljoprivredne škole u Lednici na Moravi, Češka (Lednice, Czech Republic); Instituta za sadovodstvo u Skiernevicama, Poljska (Skiernewice, Poland); ogledne voćarske stanice u Ist Molingu, Engleska (East Malling, England).

Zahvaljujući ovim i još nekim organizacijama i pojedincima, od kojih je Institut nabavljao kalem-grančice, podloge i sadni materijal jagodastih vrsta voćaka, za svega šest godina stvorena je najveća kolekcija voćnih sorti na Balkanu. Uporedo sa podizanjem kolekcionih zasada, saradnici Instituta su širom Srbije podizali i ogledne voćne zasade od najboljih sorti jabuke, kruške, šljive, trešnje i kajsije, radi ustanovljenja najpogodnijih za gajenje u pojedinim voćarskim krajevima Srbije. Još u toku prvih godina svog rada, Institut je postavio solidnu osnovu za nesmetan i uspešan rad na selekciji i oplemenjivanju voćaka, na iznalaženju najboljih introdukovanih sorti voćaka za gajenje, na iznalaženju najboljih agromera u podizanju, đubrenju, obradi zemljišta, sistemima gajenja i orezivanja voćaka, kao i u zaštiti voćaka od bolesti i štetočina. To je i uticalo da Izvršno veće NR Srbije svojom odlukom broj 19 od 25. marta 1961. godine Institut proglasi republičkom naučnom ustanovom pod nazivom Institut za voćarstvo NR Srbije. Zavodi za voćarstvo u Sremskim Karlovcima i Peći proglašeni su za ogledne voćarske stanice Instituta.

Kasnijom izmenom zakona o naučno-istraživačkim organizacijama u Srbiji nastala je potreba da se od postojećih instituta, zavoda i poljoprivrednih stanica formira Institut za poljoprivredna istraživanja sa sedištem u Beogradu. Formiranje Instituta je izvršeno 1. jula 1971. godine, u okviru koga je Institut za voćarstvo najpre poslovao kao OOUR do 31. decembra 1977. godine, posle čega se Institut organizovao u složenu organizaciju pod nazivom SOUR za istraživanje i razvoj poljoprivrede „Srbija“ u Beogradu. Od tog datuma Institut za voćarstvo posluje kao radna organizacija bez osnovnih organizacija udruženog rada.

Institutu za voćarstvo je 1986. godine pripojen Institut za vinogradarstvo i vinarstvo „Medijana“ iz Niša, pa je nastavio da posluje pod nazivom Institut za voćarstvo i vinogradarstvo Čačak. Zakon o NIO delatnosti iz 1990. god. dovodi do novih promena u organizovanju instituta i zavoda iz oblasti poljoprivrede. Integracijom nekoliko instituta iz oblasti biotehnike, Institut za voćarstvo je od 24. decembra 1991. godine egzistirao u sklopu Instituta za istraživanja u poljoprivredi „Srbija“, kao jedan od osam centara, bez svojstva pravnog lica.

Od 14. septembra, 2006. godine, Institut posluje kao samostalno pravno lice, broji preko 50 zaposlenih od čega 17 dr nauka, 4 inžinjera , kao i osobljem u službi zajedničkih poslova i proizvodnji.